Bila je divna noć te proljetne večeri, tjedan dana prije mog 16-tog rođendana. Narednog dana slavio se praznik rada i trebala sam s roditeljima ići na prvo jedrenje u životu. Nikad ga nisam dočekala. Umjesto toga, jedva sam ih nagovorila da me puste van s društvom. Kobna odluka koja je promijenila pravac mog života u smjeru kojem se ne bih nadala ni u najluđim snovima.
6 mjeseci prije toga moja se ljubljena obitelj zbog tatinog posla doselila iz Bjelovara u Zagreb, grad od kojeg sam kao dijete uvijek zazirala. U Bjelovaru smo bili prodali kuću, koju smo zajednički kao obitelj s puno ljubavi gradili 6 godina, a na kraju živjeli u njoj jedva 9 mjeseci. Tamo sam završila prvi razred gimnazije, imala prvu ,,ekipu” i prvu ljubav. Zbog selidbe u Zagreb sve sam to morala ostaviti. Često znam reći da je to bila zapravo moja najveća trauma, jer mi se zbog toga činilo kao da mi je život doslovno stao. Nikakvo čudo, da sam se tako osjećala s 15 godina, u vrhuncu puberteta. Našla sam nekakvo društvo i počela s izlascima, trudeći se da što manje budem kod kuće, sve da se ne bi morala suočiti sa novim životom. Uskoro sam doživjela drugu veliku traumu svog života, po većini ljudi puno strašniju od ove koju sam ispričala.
Dogodio se te noći, za mene sudbonosni susret u mraku. Između mene i manevarske lokomotive od 120 tona, napravu za koju nisam ni znala da postoji. Vozio ju je mlad vozač koji je nažalost, zaboravio upaliti svjetla, a nije imao ni kolegu koji je po propisima trebao paziti na prugu. Da stvar bude gora, nevolja je s tim lokomotivama što se one kod kolodvora zajure i ugase mašinu, nakon čega samo nečujno klize po pruzi. Pošto je bio mrkli mrak, naravno da sam gledala kamo hodam preko pruge, kuda smo često bili išli da si skratimo put do trafostanice gdje smo se okupljali.
Slijedeće čeg se sjećam je nečiji glas, kojem govorim svoje ime i broj telefona. Bio je to čovjek s obližnje benzinske koji je došao je vidjeti zašto je vlak stao i time mi spasio život. Kako sam taman bila dolazila iz dućana, pive koje sam nosila rasprsnule su se po mom društvu koje se u strahu razbježalo, jer su mislili da sam ništa nije ostalo od mene, svi osim jednog ratnog stradalnika koji se već svačeg nagledao, hvala mu! Nakon toga došao je moj tata, koji je dojurio još prije Hitne pomoći i odmah mi se pridružio ispod vlaka. I sad se sva stresem dok samo zamislim to užasno iskustvo za jednog roditelja. Pitao me mogu li pomaknuti noge da provjeri da mi nije pukla kralježnica. Ja sam se u bunilu ispričavala, očekivala sam da ću se samo dignuti i baciti mu se u zagrljaj. No, nažalost, moje su noge bile zgnječene i polomljene. Ubacili su me u vozilo Hitne i dovezli do obližnje Traumatologije. U samo tom kratkom putu od niti jednog kilometra primila sam 2,5 litre krvi… Život mi je visio o niti. Napravljena je hitna amputacija. Zauvijek sam zahvalna dežurnom doktoru koji me primio, inače vrhunskom kirurgu specijaliziranom za šake. Ja sam mu bila prva amputacija nožnih udova, što je bila sreća u nesreći, jer mi je i ne znajući rutinski postupak, ostavio sve što je bilo neoštećeno, odstranivši samo zgnječeni dio. Iako moje proteze idu do koljena, ja i danas imam najduže bataljke od svih amputiraca koje znam. Imam svoje listove i koljena pa je moj hod naizgled gotovo prirodan. U prvoj varijanti ostalo mi je na lijevoj nozi čak i pola pete, a na desnoj nozi bataljak koji je išao skoro do zgloba. Uz to sam još imala i polomljene obje bedrene kosti, ključnu kost i napuknuće zdjelice! Po meni sam dobro i prošla što sam uopće ostala živa, nakon sudara s takvim ogromnim čudovištem! Što je također bilo upitno, jer sam 3 dana poslije dobila masnu emboliju na plućima zbog koje sam bila 2 tjedna u induciranoj komi i kada je bilo veoma neizvjesno hoću li preživjeti. Oh, kako mi je žao boli kroz koju su morali proći moji voljeni… No, idemo dalje…
To je bila tek prva operacija, a moje je druženje s doktorima potrajalo još koju godinu. Naime, tako dugački bataljci i nisu baš pogodni za proteze, a kad sam ih i dobila, stalno su me mučile upale limfi i rast kostiju, zbog čega sam otežano hodala. Naredne sam se godine još i poskliznula i pala na glavu pa se upalila kost oko ugrađene šipke, pa opet operacija i par mjeseci u bolnici… trajalo je dobrih nekoliko godina, nekoliko reamputacija i nekoliko majstora za proteze, kao i umijeća vrhunskih doktora, dok sam napokon stala kako se spada na svoje nove noge.
Najvažnije od svega što mi je pomoglo bila je ta beskrajna ljubav svih koji su me okruživali, najviše mojih roditelja, sestre blizanke, mojih baka i djeda, rođaka i prijatelja. Oni tvrde da sam ja jednostavno takvog snažnog duha, a ja opet kažem uopće ne znam kako bih to sve tako glatko podnijela da nisam imala toliko njihove ljubavi. Beskrajno sam im zahvalna za cijeli život i nadam se da ću se na njegovom kraju osjećati i da sam bila dostojna te ljubavi!!
Ljudi koji su me upoznali na štakama takvu mladu i veselu, punu zdravog crnog humora ili me vidjeli da hodam po stepenicama pa mislili da imam upalu mišića, nisu mogli vjerovati kakva mi se to tragična priča dogodila kad bih im ispričala.
Priča je naravno fascinantna, pa su ljudi uvijek reagirali sa čestitkama, kako sam hrabra i kako mi se dive. To su činili čak i ljudi koji me nisu ni poznavali. Naravno da dok sam odrastala, da mi je takva pažnja imponirala i čak mi davala dodatnu snagu. No s vremenom sam se počela osjećati da nisu u pravu – nisam na kraju, samo ja bila zaslužna što sam ostala živa, nego moji roditelji, doktori, Viša sila, zapravo sam ja tu imala najmanje utjecaja.. U jednom sam se času počela pitati – pa neće valjda to biti jedino po čemu će moj život biti značajan?! Htjela sam ostaviti iza sebe još nešto po čemu će me pamtiti, neko što ja znam, prekrasno umjetničko djelo, gdje mogu pokazati i sposobnosti svoje duše i uma, a ne samo moć preživljavanja. Cijelog se života bavim umjetnošću iz hobija, te mi je bilo jedino logično nakon Gimnazije upisati fakultet arhitekture ili dizajna. Kako nažalost nisam imala baš visoko mišljenje o sebi (čega donedavno nisam ni bila svjesna) u to sam doba vrijeme radije provodila u lošim vezama, dečkima dokazujući kako ih volim misleći da time gradim svoju vrijednost, nego baveći se svojim životom Tako se nisam niti dobro pripremila za prijemni ispit i nisam primljena na željeni fakultet. Umjesto toga, upisala sam studij geodezije, samo zato što je bio u istoj zgradi, namjeravajući se kasnije prebaciti na arhitekturu. Na novom sam faksu našla odlično društvo i opet zanemarila svoje želje. A kad bi mi se neki ljudi čudili kako sam odabrala baš geodeziju i kako je to teško zanimanje za nekog s protezama, to je bilo kao da su me izazivali da se dokažem da mogu i to! Mislila sam i sama ponekad odustati, najviše zbog matematike kojom geodezija obiluje, a bila mi je uvijek najmrskija od svih predmeta. Na kraju sam ipak, uz mnogo grijanja stolice i roditeljskog strpljenja, završila i tu školu i to u roku. Usto sam našla i fizički izazovan hobi u kojem sam istinski uživala i otkrivala nove granice svoje tjelesne izdržljivosti, a to je bavljenje oživljenom poviješću srednjeg vijeka. To je ono kad ste dio srednjovjekovne vojske pa jurišate okolo po viteškim turnirima oboružani teškim mačem, što mi je oduvijek bio san, a što mi je na početku sasvim dobro išlo – dotad nisam ni znala da mogu trčati :-)! Usporedno s time sam završila fakultet i zaposlila se u geodeziji, na lijepom uredskom poslu.
Mislila sam da je moj život potpun i uživala sam kao nikad – napokon sam imala svoje prihode i priliku da provodim vrijeme kako hoću, no ni tada nisam iskoristila priliku za značajniji pomak, nego sam umjesto toga, počela izlaziti više nego ikad. Kako to zna biti, kad se čovjek opusti i misli da je sve kako treba, brzo se dogodi nešto što ga natjera da se malo preispita. Uživala sam ja tako koju godinu, dok nije sve krenulo nizbrdo. Kao što sam već rekla, moje hodanje nikad nije bilo naročito bajno. Zbog dužine mojih bataljaka i moje nedovoljne moje brige o njima, često imam razne probleme s kožom, natiscima, curenjem iz limfi. Jedino sam redovito vježbala da ne atrofiraju, ali ništa više od toga. Također sam, kad sam već posve iskrena, preporučeni dnevni odmor zamijenila jurnjavom posvuda, što naravno da nije zdravo. To se stanje znatno pogoršalo nakon poroda, kad sam počela još manje brinuti o svom zdravlju, jer je na prvo mjesto došao moj mali princ.
Što se moje karijere tiče, baš nakon mog poroda, naša je zemlja ušla u krizu i srušio se cijeli financijski sustav. Moja je divna firma propala, pa sam ja za vrijeme svog porodiljnog spremala stručni ispit kako bi si kasnije mogla osigurati bar neki posao u struci, jer nisam znala što bih drugo, pošto sam jedino za to bila školovana. Uspjela sam i ostvariti i taj cilj. No to nije bio kraj muka. Dogodilo se tako da sam u prvih 6 godina života svog sina promijenila 6 firmi, radeći uvaženi posao ovlaštenog inženjera geodezije. U svakoj je bilo plaće 3 mjeseca, a nakon toga nekoliko mjeseca nije, nakon čega sam mijenjala posao, idući iz jedne loše firme u drugu, stalno u strahu kako će moja obitelj preživjeti. Zbog takve sam nesigurne egzistencije i života od danas do sutra, doživjela potpuni krah samopouzdanja, prilično mi je propalo zdravlje, a moje nogice kao da me više nisu držale.
Kako mi se hodanje prilično otežalo, ni u svom hobiju nisam se više mogla izraziti kako želim. U međuvremenu smo uveli stroga pravila glede opreme i moje proteze nisu mogle izdržati teret od 30-ak kg oklopa, kakav se nosio u srednjem vijeku. To me dovelo do toga da sam umjesto mačem, počela baratati perom i tušem, te s vremenom postala i voditeljica radionica kaligrafije.
Trebalo mi je mnogo vremena, puno energetskog rada na sebi i puno promišljanja o svemu, da shvatim da sam zapravo cijelo vrijeme, sve ove godine, slušala druge a ne sebe, išla protiv sebe u nekoj stalnoj potrebi da se dokažem da sam ista kao i drugi koji imaju noge, ako ne i bolja; brinula se za sve osim za sebe, radila posao koji ne volim i koji nema veze s onim što ja zapravo jesam i da onda nije ni čudo što me ni moje tijelo ne podržava, kad ja samu sebe nisam, čega tada nisam bila svjesna.
U jednom sam času shvatila da je bavljenje onim što mi ispunjava dušu zapravo jedini pravi put i da su me sva ta iskustva vodila do toga da nađem i otkrijem Sebe i dozvolim si biti što Ja Jesam. Sada sam na pragu 38-godine života, prošla je dakle, 21 godina od mog pada pod vlak. Već sam prije dvije godine otpisala svoje formalno zvanje kao izvor primanja te odlučila izabrati zanimanje umjetnika- kaligrafa, za što nisam službeno školovana. Ali kako nas svako, pa i naizgled krivo iskustvo ipak nauči nečem pozitivnom, tako je mene i geodezija nečem naučila, a to je da mogu postići sve što želim trudom, upornošću i vjerom. Otvorila sam obrt za kaligrafiju u kojem mogu biti Ja i širiti svoju Ljubav u cijeli Svijet!
Pisanje ovog teksta, (kako to već bude savršeno sinhronizirano u Svemiru kad obraćate pažnju), došlo mi je baš u pravi čas – neke sam od ovih stvari spoznala baš u zadnja tri tjedna. Naime, kako i dalje nisam pazila na sebe kako treba, dovelo je to do upalne infekcije kad sam je najmanje očekivala i natjeralo me da zaozbiljno preispitam svoj život. Naime baš dok ovo pišem, oporavljam se od upale bataljka zbog koje već tri tjedna ne mogu hodati. Pripremam se za reamputaciju koju već godinama odgađam. Sve ovo smatram zadnjim korakom u potpunom shvaćanju i prihvaćanju ovih spoznaja, koje su ujedno i moje pozdravne riječi za Vas, a to su:
Činite ono što osjećate da je dobro za vas i da vam nije na štetu. Time mislim na ono što nas nitko ne uči, a nužno je za harmoničan, sretan i ispunjen život – slušajte svoju dušu bez obzira na čak i dobronamjerne savjete drugih. Vjerujte Sebi.
Život je predivno iskustvo, iako često najviše i rastemo kroz ona naizgled teža; nije zamišljen da bude patnja već prije uzbudljiva igra i radostan ples, samo kad ga na taj način i počnete doživljavati.
Ne prepuštajte stvari slučaju, jer se ne naš život ne događa sam od sebe, nego dobijemo ono što u njega ulažemo. Ne odgađajte svoju sretnu budućnost za tamo negdje tko zna kad, niti čekajte da vas netko drugi učini sretnim; već živite najbolje što možete ovdje i sad. Budite Ljubav i Sreća pa će vam se tako i vratiti natrag.
Pazite na Sebe, poštujte svoja ograničenja, i pretvorite u svoje prednosti, umjesto da ih doživljavate kao mane koje vas ograničavaju.
Svaki je problem i prepreka zapravo izazov i prilika da rastemo i prijeđemo izvan granica koje mislimo da su naša stvarnost i da nas okružuju.
Postoje neke stvari koje se mogu smatrati upletanjem sudbine, i za što često nema logičnog objašnjenja u času kad se događaju, a ni odgovora na pitanje zašto su se baš sad dogodile.. Kad prođu, nekako vidimo da su nas baš te stvari dovele tu gdje jesmo i da je baš tako i trebalo biti.
Ja sam na primjer, svjesna da je traumatično iskustvo teške nesreće nešto što si nitko ne bi baš poželio. Također, naravno da bi bila laž kad bih rekla da ne bi htjela imati svoje noge i trčati kao prije. No, kad zbrojim i oduzmem sve, baš sve što sam zbog toga prošla, kažem vam da ja ovo iskustvo ne bih mijenjala nizašto. Zahvalna sam na svemu što sam prošla. Zahvalna sam svim ljudima koji su bili i još su uvijek uz mene. Na svemu što sam zbog ovog proživjela i još ću proživjeti.
I za kraj ne zaboravite – koliko god da nas uče da se oslanjamo samo na svoje snage i da je sramota pokazati slabost, to ne može biti dalje od Istine. U svemu što prolazite, a naročito je izraženo kod ovakvih trauma koje vas prisile da ovisite o drugima, nikad niste sami :-)! Dopustite drugima da vam pomognu, otvorite srce, tražite i primite svu pomoć i ljubav koji se nude. Vi ste je vrijedni i ako to još ne znate, kad tad će vam se ukazati prilika da to otkrijete :-)!!!
Darja (Gojmerac) Mesarić
Slika preuzeta sa facebook profila Kalidariart
Projekt RESET financira Zagrebačka županija u okviru Javnog natječaja za financiranje programa i projekata udruga i drugih neprofitnih organizacija čije područje djelovanja je zdravstvenog, socijalnog i humanitarnog značenja u 2022. godini