Možda nisam posve savršen, no neki moji dijelovi su odlični.
(natpis na stražnjem dijelu invalidskih kolica)
Cilj je ovog teksta pomoći ljudima koji su doživjeli amputaciju. Svako iskustvo je, naravno, jedinstveno i osobno, tj. među ljudima s amputacijom postoje ogromne razlike u osobinama ličnosti, životnom iskustvu, sposobnostima prilagodbe, obiteljskoj situaciji, podršci iz bliže i dalje okoline itd. Zbog toga neće svi na isti način živjeti sa svojim tjelesnim invaliditetom.
No, u tekstu će biti opisane uobičajene reakcije ljudi u takvoj situaciji. Nadam se da će Vam pomoći da razumijete vlastite reakcije i promjene u ponašanju te Vam pokazati kako možete podržati svoj prirodni proces psihološke prilagodbe na tu tešku situaciju te kako izbjeći neke pogreške.
Doživjeli ste amputaciju!
Ako vam ljudi oko vas (u dobroj namjeri) neprekidno govore “da je moglo biti i gore”, “da je sreća što ste živi”, “da ima ljudi kojima je teže nego što je Vama”, “da će se sve to srediti/biti dobro” itd. – nemojte ih slušati! Da, sve to vjerojatno je istina, ali neposredno nakon amputacije (i još dugo nakon toga) jednostavno ne možete prihvatiti takve poruke. Vjerujte sebi i držite se vrlo jednostavne definicije GUBITKA: gubitak je sve ono što smo nekada imali, a sada više nemamo! A imali ste nade i očekivanja te s tim povezane misli i osjećaje, imali ste zamišljanja, sanjarenja, razne planove, imali ste određenu tjelesnu i psihičku sliku sebe i svoje budućnosti itd., a sve to sada, nažalost, više nemate. Prihvaćanje činjenice da se gubitak dogodio važno je jer bez toga ne može započeti proces iscjeljivanja psihičkih rana.
Što valja imati na umu kad je riječ o ljudima koji su doživjeli amputaciju?
Osim očite činjenice da netko više nema ruku/nogu i uz sve tjelesne nevolje i muke povezane s amputacijom, treba imati na umu i važne psihološke činjenice:
- Nedostatak uda/udova nije samo tjelesni problem. Amputacija zahtijeva promjenu slike o sebi/o vlastitom tijelu (postoji sklonost da se tijela neamputiranih ljudi smatraju savršenima), stjecanje novih navika, promjenu stavova i uvjerenja, promjenu životnih planova i ciljeva, možda promjenu zaposlenja/škole, ublažavanje osjećaja stida zbog različitosti od drugih, privikavanje na ograničenja koja nužno sa sobom nosi život nakon amputacije, izlaženje na kraj s reakcijama okoline koja je često zbunjena, uplašena, jako zabrinuta i sl.
- Ljudima nakon amputacije teško je i zato što ne znaju točno što mogu očekivati i teško im je predvidjeti buduće događaje. Zdravi ljudi rukovode se prema normama postignuća prosječnih ljudi iz svoje okoline i na temelju toga planiraju svoju budućnost (“Dogodit će mi se ono što se dogodilo i većini ljudi koje poznajem.”). Neko vrijeme nakon amputacije ljudi gotovo da nemaju norme koje bi im služile kao vodič kroz život.
- Neki ljudi nakon amputacije misle da je ohrabrujuće i ugodno biti sa sebi sličnima, dok se drugi tome protive (naročito u početku) jer se ne mogu pomiriti s činjenicom da pripadaju skupini ljudi bez ruke/noge. Zbog toga je strpljenje ključna riječ, a prisiljavanje na odlazak u “klub” ili na “sastanke tjelesnih invalida” samo će još više učvrstiti početno uvjerenje.
- Odnos između tijeka prilagodbe i stupnja onesposobljenosti nije pravocrtan. Drugim riječima, NE može se reći da uvijek vrijedi pravilo “što veća tjelesna onesposobljenost, to teža psihološka prilagodba”.
Moguće i prirodne reakcije na amputaciju
Emocionalne:
- bespomoćnost
- strah (od sadašnjosti i budućnosti, od nepoznatoga)
- osjećaj potpunog gubitka kontrole nad životom
- stid (zbog tjelesnog izgleda, bespomoćnosti, jakih emocija ili potrebe za pomoći)
- beznađe, pesimizam, osjećaj (sveopćeg) besmisla
- osjećaj nepravde (“Zašto baš ja?”)
- ljutnja (na moguće “krivce” i na one koji su zaista krivi, na sebe, na sve oko sebe, na sudbinu)
- mrzovolja i razdražljivost
- tuga
- krivnja (jer mislite da ste nešto mogli učiniti ili da ste nešto pogrešno učinili)
- zavist i ljubomora na ljude koji nisu doživjeli amputaciju
Misaone:
- šok, nevjerica, “zaleđenost” (ne prihvaćanje činjenice da se amputacija zaista dogodila)
- zbunjenost (“Što ću sada, kako ću…?”)
- slabija koncentracija, pamćenje, pažnja, mišljenje, zaključivanje
- teškoće u donošenju čak i najjednostavnijih odluka
- preplavljenost mislima (o događaju koji je uzrokovao amputaciju, o ruci/nozi koje više nema)
- gubitak volje, interesa i motivacije bilo za što
- stalno razmišljanje o nepravdi
- pitanja bez odgovora, npr. “Jesam li nešto mogao/la učiniti da spriječim amputaciju?”, “Zašto mi se to dogodilo?” (ta pitanja proizlaze iz potrebe da razumijete događaj, ublažite bespomoćnost i time povratite izgubljenu kontrolu nad životom)
- (stalno) vraćanje slika, zvukova, mirisa itd. vezanih uz događaj koji je uzrokovao amputaciju – mimo volje i bez mogućnosti kontrole
- (jako) pesimističan pogled na budućnost
Tjelesne:
- probavne smetnje
- gubitak apetita ili pretjerano jedenje
- mučnina
- glavobolja
- stalni umor
- noćne more i problemi sa spavanjem
- pretjerano znojenje
- (fantomska) bol
U ponašanju:
- nastojanje da se saznaju pojedinosti o amputaciji i o svemu što je povezano s njom. Potraga za “istinom” ne prestaje čak i kad je jasno da se neke stvari jednostavno ne znaju. To daje osjećaj bar nekog smisla, osjećaj uspostave kontrole nad životom. To je i prilika za (privremen) odmak od silne psihičke i tjelesne boli.
- impulzivno reagiranje, tj. teškoće u kontroli agresije
- povlačenje od drugih ljudi i osamljivanje (“Nitko me ne može razumjeti.”)
- plačljivost
- burno reagiranje na svaki “sitnicu”
- napetost/poremećaji u obiteljskim i prijateljskim odnosima
ZAPAMTITE:
Sve su to normalne, prirodne, uobičajene, ljudske reakcije na nenormalnu situaciju i, premda bolne, one su dio prirodnog procesa suočavanja s amputacijom/gubitkom. One su neizbježan dio psihičke i tjelesne prorade teškog iskustva i prirodan su dio oporavka.
Kada se pojavljuju i koliko dugo traju takve reakcije?
U pravilu se pojavljuju odmah nakon amputacije, ali neke se mogu pojaviti i nakon nekoliko tjedana ili mjeseci. Mogu trajati nekoliko tjedana, a mnoge od njih trajat će mjesecima ili još dulje.
Kako teče proces oporavka?
Često se događa da amputacija nastupi “odjednom”, ali prihvaćanje te činjenice obično traje dosta dugo. Čovjekov psihički sustav jednostavno nije opremljen za trenutno prihvaćanje činjenice da tijelo više nije kakvo je bilo i da će cijeloga života ostati takvim. Psihička bol nakon takvog teškog iskustva prirodna je i sama po sebi ljekovita jer iako je (jako) neugodna, ona je i poziv na to da nešto učinite da biste se počeli bolje osjećati. Oporavak u pravilu teče sporije nego što očekujete, nego što biste željeli, i skokovit je. Postoje razdoblja poboljšanja i pogoršanja, ali s vremenom, polako, polako, počinjete ponovo živjeti životom gdje postoji i veselje. Tome je tako jer početna psihička bol postaje rjeđa i blaža i/ili jer se naučite bolje s njom živjeti.
Što možete učiniti da olakšate/ubrzate vlastiti psihološki oporavak?
Priroda liječi dopuštajući svim osjećajima da se izraze, iskažu. Izražavanje osjećaja, premda se čini da će nas preplaviti, neće nas dovesti do gubitka kontrole ili pameti. Međutim, zaustavljanje i prigušivanje osjećaja može dovesti do psihičkih i tjelesnih teškoća. Tako npr. plakanje može dovesti do olakšanja, ali ima i drugih stvari koje možete učiniti kako biste se osjećali bolje i ljudskije:
- razgovarajte o svojim osjećajima i drugim reakcijama s članovima obitelji, prijateljima, kolegama na poslu ili ih izrazite na Vama najprimjereniji način – ne potiskujte ih
- neka Vam dan teče toliko uobičajeno koliko je to moguće (to pomaže uspostavi doživljaja da ipak nije baš sve nestalo, izgubljeno)
- izrazite svoje potrebe jasno i otvoreno u obitelji, prijateljima, na poslu; olakšanje donosi podrška drugih, naročito onih s kojima ste bliski ili onih koji su imali slična iskustva
- ovo nije vrijeme za donošenje velikih odluka, budite nježni i strpljivi sa sobom i odgodite odluke za kasnije
- koliko god je to moguće, činite ono to Vam predstavlja ugodu i radost. Vjerojatno Vam sada nije ni do čega, ali ako se prisilite barem na nešto od toga što Vas opušta, to će biti mali uteg ugode na životnoj vagi gdje Vam sada prevladava neugoda.
- ovaj je gubitak sasvim sigurno pogodio i članove Vaše obitelji, prijatelje, kolege s posla itd. pa će i njima trebati puno podrške. No, sasvim je prirodno da Vi neko vrijeme nećete imati snage biti im podrška u njihovoj muci (zbog velike psihičke i tjelesne boli koju i sami osjećate). Zbog toga dopustite bliskim ljudima iz vaše okoline da se na različite praktične i emocionalne načine pobrinu za njih (npr. da s njima razgovaraju o gubitku koji se i njima dogodio, da slušaju o njihovim strahovima/brigama, da djecu odvedu kamo treba, pomognu u školskim zadaćama, itd.). Sigurno je da ćete s vremenom i Vi sami moći preuzeti tu važnu ulogu.
ZAPAMTITE!
- Tuđe savjete o tome što biste morali i trebali osjećati, činiti ili ne činiti uzmite jedino ako i Vama odgovaraju. U suprotnom, vjerujte sebi i tome kako Vam je. Jedino Vi znate svoju istinu o tome koliko se brzo možete oporavljati.
- Ne zagovarajte uvriježen stav “da ne treba misliti na to”, “da treba misliti na ljepše stvari” itd. Tako se bezuspješno borite protiv tužne i teške činjenice da su amputacija i njezine posljedice zauvijek s Vama i to ne možete maknuti od sebe. Ono što sigurno možete jest s vremenom naučiti s tim uspješno živjeti!
ZAPAMTITE!
- I nakon amputacije Vi ste na prvom mjestu i prvenstveno osoba koja ima svoju ličnost, a tek onda netko tko nema ruku/nogu.
- Amputacija obično ne pogađa baš sve vidove funkcioniranja. Vi i dalje imate i snage i slabosti, ponašanja koja jesu pogođena amputacijom i ona koja to nisu.
Kada zatražiti stručnu podršku?
Gubitak koji ste doživjeli vrlo je teško prebroditi bez tuđe podrške. Uz razumijevanje i podršku bliskih osoba u obitelji, na poslu ili drugdje lakše ćete podnijeti bolne osjećaje. Ako trebate pomoć psihologa ili psihijatra, to ne znači da ste manje vrijedni ili ludi, već da je gubitak koji ste doživjeli suviše snažno i teško iskustvo pa Vam treba stručna podrška da ga lakše podnesete.
- Ako se ne možete nositi sa silinom osjećaja ili tjelesnih reakcija ili ako oni ne počnu slabjeti, već se pojačavaju, ako osjećate kroničnu napetost, zbunjenost, iscrpljenost, “prazninu” i sl….
- Ako ste nakon par mjeseci i dalje “zaleđeni” i ne osjećate nikakve emocije ili se stalno trudite spriječiti osjećaje da izbiju na površinu…
- Ako se noćne more i poremećaji sna nastave te ako Vam se neugodne slike i misli vraćaju istom učestalošću…
- Ako nemate prijatelja ili člana obitelji s kojim biste mogli podijeliti misli i osjećaje, a imate potrebu za tim…
- Ako su Vaši odnosi s drugima bitno poremećeni ili ako na poslu funkcionirate mnogo lošije nego prije…
TADA BI BILO DOBRO DA POPRIČATE SA STRUČNJAKOM O SVOM GUBITKU I O TOME KAKO SE OSJEĆATE!
ZAPAMTITE:
Primijetite li da vam je sve teže i da se osjećate sve lošije, dopustite da vam drugi pomognu. Jer, priznati da ne možete i da Vam treba psihološka podrška nije znak slabosti, već zrelosti (jer ste prepoznali da ne možete sami i jer ste odlučiti potražiti podršku)!
Kome se možete obratiti za stručnu podršku?
Obratite se psihologu ili liječniku u najbližem domu zdravlja, bolnici, centru za krizna stanja. Savjet možete potražiti u (privatnom) savjetovalištu, obiteljskom centru ili možete nazvati neki od telefona za psihološku pomoć u državnim ustanovama i nevladinim udrugama. (Telefonske brojeve možete naći na internetu, u dnevnim novinama itd.)
Podršku i korisne savjete možete dobiti u Udruzi osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Božidarevićeva 11, 10 000 Zagreb,
E-mail: moc.liamg@acaritupma.agurdu , Facebook: www.facebook.com/amputirani/
prof. dr. sc. Lidija Arambašić, psihologinja
Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za psihologiju
10000 Zagreb, I. Lučića 3
Projekt RESET financira Zagrebačka županija u okviru Javnog natječaja za financiranje programa i projekata udruga i drugih neprofitnih organizacija čije područje djelovanja je zdravstvenog, socijalnog i humanitarnog značenja u 2022. godini