Mogao sam sjediti pred dućanom i žicati za pivo. Ne! Lovim rekord za Dohu

Danas je član atletskog kluba Agram za osobe s invaliditetom i atletskog kluba Zagreb u kojem je i njegov sadašnji trener Siniša Cik

Kao 31-godišnjak Ivica Balog s tadašnjom djevojkom Anom planirao je zajednički život. Odlučio je urediti staru djedovu kuću na zagrebačkom Borčecu kako bi imali svoj krov nad glavom. Kako je radio neko vrijeme i u građevini, znao je u što se upušta i tog 21. srpnja 2012. godine “štemao” je stari zid.

 
 
 
Autor: Ivana Rimac Lesički, Večernji list

– Taman sam htio proći s druge strane zida kad sam vidio još jednu rupicu. Ma, još ću i nju poštemati, vratio sam se, udario i zid se samo odvojio od stropa i pao na mene. Nisam osjetio bol, povikao sam, dotrčali su mama, tata, susjeda i samo sam vidio smrskanu nogu, ma neću ni opisivati – opisuje Ivica slučajnost i nesreću koja će mu promijeniti život.

Te je godine svoj rođendan, svega šest dana nakon nesreće, dočekao u bolnici Sveti Duh. Prošao je pet operacija i ostao bez potkoljenice desne noge, nije spašeno ni koljeno. Preko noći postao je osoba s invaliditetom, ostao bez posla nakon što je idućih mjeseci bio na bolovanju.

Sam sebi sam rekao: “O.K., imam obitelj, curu, prijatelje, ili ću to prihvatiti i pomiriti se ili ću pasti u depresiju, sjediti ispred dućana, žaliti se i žicati za pivo te ostati bez svega što imam”, opisuje nam 34-godišnjak koji danas sustiže rekorde u atletici. Da, ni manje ni više nego u atletici jer je to sport koji je otkrio nakon nesreće. Prvu protezu za nogu dobio je tri mjeseca nakon amputacije, učio se hodati s protezom, polako, uz pomoć štaka… Još dok su ga svi obilazili u bolnici strahujući kako je i što će sada bojeći se upitati ga išta, on bi im, kako nam kaže, da bi ih nasmijao, rekao: “Ma pusti, bit ću ja kao Pistorius”.

Južnoafrički atletičar bez obje potkoljenice sportska je zvijezda i Ivici je zasigurno bio motiv u kojem smjeru krenuti nakon što je ostao bez noge. Doduše, Pistorius je potom postao i protagonist iz crne kronike nakon što je optužen za ubojstvo svoje djevojke.

– Ne želim da me uspoređuju s njim, ali gledao sam ga i razmišljao “ako može on, zašto ne bih mogao i ja”. Ana i ja otišli smo na internet vidjeti postoje li gdje takve proteze i našli smo Otto Bock u Svetoj Nedelji, raspitali se… – prisjeća se Ivica Balog, koji je osim proteze u toj tvrtki na kraju stekao i niz prijateljstava te u konačnici našao i posao. U ortopedskoj radionici uči posao tehničara i danas-sutra upravo će on biti taj koji će ugrađivati proteze.

S njim razgovaramo na njegov prvi radni dan koji će završiti standardno – na treningu. Dok je u Svetu Nedelju dolazio kao pacijent, povezali su ga s trenerom Krešom Brčićem s kojim je radio iduća tri mjeseca. Prvi rezultat na sto metara bio mu je 27 sekundi. Prošli tjedan u Varaždinu na na Državnom prvenstvu u atletici za osobe s invaliditetom otrčao je – 12,47 sekundi i trenutačno se priprema za IPC-ov Grand Prix u Berlinu kako bi mogao otići na Svjetsko prvenstvo u Dohu.

 
Plesao na svojoj svadbi
 

– Često osjetim nogu koju nemam, osjetim dijelove koje nisam osjećao dok sam je imao, zna me škakljati, svrbjeti, a nekad i boljeti. Kad skinem protezu, i zaboravim na to, ispod stola znam mahati rukom da bih počešao nogu – opisuje ovaj mladić koji se prije mjesec dana oženio za svoju Anu. Na svadbi je plesao baš kao svaki mladoženja što nam je ponosno i pokazao na snimci vjenčanja.

Izvor: Večernji list (https://www.vecernji.hr/vijesti/ivica-balog-mogao-sam-sjediti-pred-ducanom-i-zicati-za-pivo-ne-lovim-rekord-za-dohu-1008948)