‘S protezom sam prohodao i nisam se smatrao invalidom’

Ivan Katanušić samo je dvadeset dana života imao desnu potkoljenicu. Zbog komplikacija pri porodu postao je osoba s invalidnošću prije nego što je uopće prohodao. Nasreću, ispostavilo se da Ivan spada u one hrabrije koji se ni jednog jedinog dana neće prepustiti očaju. I, evo, 25 godina kasnije, pred diplomom je Fakulteta prometnih znanosti, na kojem je sve ispite položio u roku. Ali to mu nije bilo dovoljno pa je upisao i informatičke znanosti na Cisco akademiji. K tome, Ivan je dio tima hrvatske paralimpijske reprezentacije u Rio de Janeiru, a trenutačno brani naše boje u atletici. Državni je prvak u bacanju diska i kugle, osvajač srebrne i brončane medalje s Europskog prvenstva u Walesu.

Bez predrasuda
Rođeni Imoćanin, u rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a sa svojim je “hendikepom” raščistio odavno.
– Nikada nisam imao predrasuda prema sebi, ne smatram se invalidom. Već sam s 12 mjeseci prohodao s protezom i otad se igrao sa svojim vršnjacima. Igrao sam nogomet, rukomet i košarku. I znate što, nitko od njih na mene nije gledao kao na invalida, čak ni u maloj sredini kao što je Imotski. Bio sam golman, ali i trčao za balunom zajedno s drugom djecom, iako bi mi na utakmici i po deset puta znala ispasti proteza. Uvijek netko vikne: Ajde, Ivane, ne izmotavaj se, igramo dalje! I roditelji su mi bili velika podrška i dopuštali mi sve što mi je padalo na pamet. Od osme godine ne sjećam se perioda u kojem nisam trenirao – priča Ivan.
U paralimpijsku reprezentaciju ušao je slučajem, ali će godine pokazati da ju je itekako zaslužio. Tijekom liječničkog pregleda u Zagrebu u Božidarevićevoj 2009. godine prišao mu je Mile Ćorluka, ondašnji predsjednik Saveza sjedeće odbojke, i pitao ga želi li se baviti tim sportom. I Ivan je odgovorio potvrdno, ali prvih godina sjedećoj odbojci nije se potpuno predao.
– U to vrijeme silno sam, uz studij, želio raditi bilo kakav posao, što nije spojivo s treninzima četiri sata dnevno minimalno jednom tjedno. Prvih pedeset dana prošlo je bez problema, radio sam fizičke, elektroinstalaterske poslove, no onda više nisam mogao izdržati da mi silikon iz proteze pali kožu, bilo je previše krvi i morao sam odustati. Tada sam se bacio na treninge – priča Ivan.

Od odbojke do atletike
Tri godine natjecao se u sjedećoj odbojci sve dok nije otkrio atletiku. Tada je otpočeo suradnju s jednim od najvećih trenera u bacačkim sportovima na ovim prostorima, Ivanom Ivančićem, i osvojio zlatne medalje na državnim prvenstvima, njih četiri. I onda je došao Wales, Europsko prvenstvo i srebrna i brončana medalja u bacanju kugle i diska. Hitac 54,84 metra u disku rezultat je svjetske vrijednosti.
Tada se dogodila tragedija, smrt voljenog trenera kojemu Ivan toliko toga duguje.
– Stiskao sam zube i rekao sebi: sada treniraj još žešće za svoga imenjaka – prisjeća se Ivan, koji je svoje povjerenje za daljnji sportski razvoj povjerio treneru mađarskog podrijetla Rolandu Vargi. Već nakon godinu dana s novim trenerom poboljšao je osobni rekord za više od sedam metara. Uza silnu Ivanovu upornost, stigao je i novi državni rekord od 59, 21 metar u bacanju diska.
Kada se već činilo da ga ništa ne može zaustaviti u pohodu na europske i svjetske rekorde, prošle godine doživio je nesreću koja ga je zamalo odvela ravno u invalidska kolica. Nepažnjom je, naime, slomio zdravu nogu.
Jako teško odustaje
– Bio sam na jednom od svakodnevnih treninga u teretani. Kada sam završio s treningom, nesretno sam zakvačio utege i u trenutku mi je na zdravu nogu s metra visine palo 110 kilograma. Završio sam u bolnici na operaciji kod dr. Tomislava Vlahovića s deset metalnih pločica u nozi. Nisam znao hoću li ikada više hodati, bio mi je to najgori dan u životu. Samo sam ponavljao da ne želim u kolica – prisjeća se Ivan. No, nedugo potom na štakama je gotovo otpuzao u Maksimir i do iznemoglosti bacao kuglu i disk.

– I tako ti ja s gipsom na treningu bacim disk 58 metara. Pomislio sam: da je to bilo na svjetskom prvenstvu, ne gine mi srebro – priča Ivan. Nakon skidanja gipsa pojačao je treninge pa na natjecanju u Splitu prebacio olimpijsku normu. Put prema Rio de Janeiru samo se otvorio, pa makar i s pločicama u zdravoj nozi.

– Jednom se u životu pruži prilika Imoćaninu da nastupi na Olimpijskim igrama, to neću propustiti – kaže pa priča kako bi odnos prema paralimpijcima trebao biti bolji. Premda europski prvak, godinama je trenirao na običnoj protezi, kakvu HZZO osigurava i za “obične” invalide, premda vrhunskom sportašu poput njega s takvom protezom prijeti težak prijelom koljena.

– Usprkos svemu, ja jako teško odustajem. Osobe s invalidnošću psihički su puno snažnije od onih koji to nisu, puno upornije. Sport me profilirao kao osobu. Shvatio sam da čovjek može biti invalid samo u glavi – govori Ivan Katanušić. I sam je to dokazao toliko puta, no odlaskom u Međugorje nedavno je nadmašio i samoga sebe. Hodati prema Brdu ukazanja na 38 stupnjeva nije lako ni posve zdravom čovjeku, no Ivan je pokazao kako to doista jest.

– Rekao sam sebi: popet ću se gore, ako treba i na koljenima, nema šanse da odustanem makar i HGSS dolazio po mene. Čak sam i sestru vukao sa sobom. Stigao sam gore mokar do gole kože, ali uspio sam – kaže Ivan. Nakon Međugorja, što je za Ivana Katanušića uspon na olimpijsko postolje.

Izvor:
https://m.vecernji.hr/sport/s-protezom-sam-prohodao-i-nisam-se-smatrao-invalidom-1113186